Nositelji projekta
Školski projekt Izrada uMapa kulturno-povijesnih spomenika i znamenitosti u Sukošanu. Osnovna škola Sukošan, školska godina 2023/2034. Sudionici projekta: učitelji Radmila Bičić, Miro Pavić, Anita Zelić, Jelena Torbarina, učenici sedmog razreda. Obrada teksta Radmila Bičić. Fotografije Radmila Bičić, Miro Pavić, Jelena Torbarina. Tehnička obrada Miro Pavić.
uMap kulturno-povijesnih spomenika i znamenitosti u Sukošanu dostupan je na slijedećoj poveznici: http://u.osmfr.org/m/1057107/
Antička luka na plaži Barbir
Ostaci nekih davnih građevina davno su uočeni u moru ispred plaže Barbir, a uz obalu nekakvi masivni zidovi. Nedavno urušavanje tla u more ogolilo je korijenje borova koji su rasli uz sam rub, ali i otkrilo do tad neotkrivene ostatke. Djelatnici Arheološkog muzeja u Zadru su 1973. godine istražili ostatke antičkog pristaništa. Nova istraživanja provedena su 2013, 2014, 2017. i 2018. godine. Ministarstvo kulture je 2002. godine ostatke antičkog pristaništa na plaži Barbir uvrstilo u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Strukture te davne luke nalaze se potopljene na dubini od jednog do 3 metra i vidljive su s obale za mirnoga mora. Razaznaju se dva mola ili lukobrana; istočni je veći, dimenzija 80 x 50 m, a zapadni je manjih dimenzija, oko 60 x 15 m. Prema pronađenim ostacima zaključeno je da je pristanište izgrađeno od drvenih pilona koji su zabijani u mulj na razmaku oko 20-30 cm i od manjih i većih kamenih blokova. Na vanjskim dijelovima nalaze se najveći kameni blokovi, maksimalnih dimenzija 2 x 1 x 1 m. U podmorju su pronađeni brojni arheološki nalazi tipični za antičke luke; ulomci amfora, krhotine kuhinjskog keramičkog posuđa, balastno kamenje, sjemenke maslina, breskvi i grožđa, ljuske oraha i pinjola, životinjske kosti, antički kovani novac. Posebno je interesantna jedna djelomično sačuvana afrička amfora u kakvima se prevozilo vino, maslinovo ulje ili umak od usoljene ribe. Također i jedno dno uljanice (svjetiljke) na kojem se jasno razabiru utisnuta slova FORTIS. Pri iskapanju strukture istočnog mola pronađeno je 30-tak novčića za koje se zbog grupiranja može pretpostaviti da su na morsko dno dospjeli u istom trenutku, kao da je nekom mornaru ili trgovcu ispala vrećica s novcem. Novčići su iskovani od 337. do 361. godine. Svi pronađeni artefakti pripadaju periodu od 1. do 5. stoljeća, i pokazuju koliko dugujemo višestoljetnoj rimskoj prisutnosti na ovim prostorima. Pa čak i na način da njihove pradavne zidove iskoristimo kao čvrsti temelj stepenica po kojima se spuštamo na plažu, točno iznad antičke luke.
Bunar Vrljuga
Bunar Vrljuga najveći je i najljepši sačuvani bunar u Sukošanu i jedan od onih kojima su se stanovnici Sukošana koristili kao izvorom pitke vode za kućanstva. Prema godini uklesanoj u kamen, vidimo da je sadašnja kruna bunara (zdenca) izgrađena 1900. godine. Prvi put bunar je kaptiran 1862. godine, ali je gotovo sigurno da se koristio i prije. Dubina do vode je oko 10 m. Dok krajem 70-tih godina 20. stoljeća Sukošan nije dobio vodovodnu mrežu, ovakvi bunari, koji su postojali po cijelom mjestu, bili su jedini izvori pitke vode. Iako se više ne koriste za crpljenje vode, Sukošanci su im odali počast tako što su jednu ulicu nazvali „Dva bunara.“ A bunar Vrljuga nije samo bunar, nego i mjesni toponim. Voda u njemu sada, nažalost, nije za piće, nego je, štoviše, i prilično zagađena.
Crkva sv. Kasijana – Staro Selo
Sukošan svoje ime duguje svecu kojemu je posvećena župna crkva. Ime naselja prvi se puta spominje u dokumentu koji govori o prodaji vinograda ad sanctum Cassanum. Vinograd, dakle, mijenja vlasnika, a nalazi se u – Svetom Kasijanu. Godina je 1289.
Crkva sv. Kasijana starija je od toga. Srednjovjekovnu crkvu sv. Kasijana opisao je papinski vizitator 1579. godine koji je opisuje kao skromnu crkvu pokrivenu slamom s malim zvonikom bez zvona. Pronađeni ulomci skulpture s predromaničkim stilskim obilježjima mogli bi značiti da je crkva tu postojala još u 9. ili 10. stoljeću, ili je barem imala opremu crkvenog namještaja iz tog razdoblja. U svom današnjem obliku je iz vremena 17. stoljeća. Duga je 24, a široka 9,5 metara. Ima odlike baroknog stila, prilično skromne, uglavnom na glavnom portalu (crkveni ulaz), neobične je orijentacije, okrenuta je prema kopnu. Na sjeverozapadnom portalu uklesana je godina gradnje 1642, a u sakristiji se nalazi svečani glagoljski natpis o posveti crkve iz 1674. godine. Sjeverozapadni portal je najvrjedniji detalj na crkvi, to je polukružna luneta nadvišena timpanom, koja po stilskim obilježjima pripada romanici, i koja je svakako pripadala nekoj starijoj crkvi, a na crkvu sv. Kasijana uzidana je za vrijeme popravka i pregradnje u prvoj polovici 14. stoljeća. Na luneti je grb koji se najvjerojatnije odnosi na nekog zadarskog nadbiskupa, jer su uz grb uklesani pastoral i mitra. Za timpan je iskorišten puno stariji povijesno umjetnički spomenik, zabat oltarne ograde, koji prema isklesanim reljefima, datira iz 11. stoljeća. I luneta i timpan doneseni su iz Zadra, najvjerojatnije iz zadarske katedrale.
Današnja crkva posvećena je 15. svibnja 1674. godine. Tada je imala tri drvena oltara posvećena sv. Kasijanu, Gospi Karmelskoj i sv. Antunu. Unutrašnjost crkve počela se uređivati krajem 18. stoljeća. 1794. godine, u produžetku crkve izgrađena je sakristija dužine 3,5 i širine 9,5 metara. U crkvi je izgrađen prezbiterij popločan mramorom i povišen za dvije stepenice od ostalog dijela crkve. Stepenice prezbiterija, kao i svih pet oltara u crkvi, također su od mramora crvenkastosmeđe boje. U prezbiteriju (svetištu) je velik mramorni oltar sa svetohraništem do kojeg vode tri stepenice. U središtu je umjetnička slika koja prikazuje Blaženu Djevicu Mariju od Ružarija. Sa strane oltara su po dvije kolone. Između kolona su kipovi svetaca, s desne strane je kip sv. Kasijana, zaštitnika Sukošana, čiji se dan obilježava 13. kolovoza, a s lijeve sv. Jerolima, zaštitnika Dalmacije. Kip sv. Kasijana darovao je Andrea Peričić Capovilla, a kip sv. Jerolima dar je, na molbu don Krševana Torbarine, Leonea Bottinellija 1870. godine. S lijeve i desne strane oltara su vrata za sakristiju, a nad njima oltarne niše s kipovima, s desne sv. Kasijana iz 1925. godine, a s lijeve sv. Josipa, koji je kupljen darovima mještana i svečano blagoslovljen 9. siječnja 1966. godine od zadarskog nadbiskupa msgr. Marijana Oblaka. Osim glavnog oltara, u crkvi su još četiri oltara, po dva na svakom bočnom zidu. Bliže glavnog oltara s jedne strane je oltar posvećen svetom Petru i Pavlu, a s druge strane svetom Ćirilu i Metodu. Na njima su umjetničke slike koje prikazuju te svece. Oltar svetog Ćirila i Metoda izgrađen je 1890. godine, a za oltar svetog Petra i Pavla se u župnom uredu još čuva račun. Oltar je koštao 1440 kruna i isporučen je 29. rujna 1910. godine. U donjem dijelu crkve, s lijeve strane, je oltar s kipom Srca Isusova, izgrađen 1908, a nasuprot s kipom Gospe Lurdske, izgrađen 1906. godine. U dnu crkve, na pijedestalima, nalaze se kipovi sv. Antuna Padovanskoga i sv. Nikole biskupa. U crkvi se čuvaju moćnik sv. Kasijana i moćnik sv. Blaža biskupa i mučenika.
Uz novu crkvu je mnogo kasnije prizidan i zvonik, gradnja je trajala od 1908. do 1911. godine, po nacrtu arhitekta i konzervatora Ćirila Ivekovića (1864 – 1933). Imao je dva zvona i drveni krov od kupe kanalice. Ostao je bez jednog zvona za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nova su zvona kupljena u Italiji 1921. godine, u ljevaonici u pokrajini Vittorio Veneto. Ima ih tri; najveće je posvećeno sv. Kasijanu, ima 707 kg, drugo zvono posvećeno je sv. Ćirilu i Metodu, ima 490 kg, a treće je posvećeno sv. Jerolimu i ima 340 kg. Na sva tri zvona je utisnut natpis – saliveno darovima župljana. Današnji, konačni izgled zvonik je dobio dogradnjom 1969. i 1970. godine, kad je povišen za nekoliko metara i dodan mu je kameni vrh u obliku piramide. Visok je 21 metar. Zvona su elektrificirana 1982, a na zvonik je 1984. godine postavljen i električni sat.
Crkva sv. Martina na Kaštelini
Crkva sv. Martina na Kaštelini bila je župna crkva srednjovjekovnog sela Prljane. Smatra se da je zemlja okolo crkve u potpunosti pripadala Zadarskoj nadbiskupiji. Do nje su vodile dvije ceste, jedna iz pravca Zadra, a druga iz Sukošana. U srednjem vijeku ime Sukošan označivalo je samo središnji dio današnjeg Sukošana. Uokolo su bila druga srednjovjekovna sela, današnji dijelovi Sukošana: Zloušani, Vrisje, Mokro, Hovljica (Vrljica), te Račice (Debeljak), Podvršje i druga. Crkva u selu Prljane prvi put se u dokumentima spominje 1386. godine. Posvećena je sv. Martinu biskupu. Građena je u obliku jednostavnog pravokutnika s polukružnom apsidom okrenutom prema istoku. Ulaz na zapadnom pročelju nadvišen je zvonikom na preslicu. Iako jednostavne gradnje, crkvica se raspoznaje kao građevina romaničkog stilskog obilježja (umjetnost prvoga srednjovjekovnog stila, prije gotike, stilsko razdoblje u zapadnoeuropskoj umjetnosti koje je trajalo otprilike od 1000. do 1250. godine, kao što mu ime kaže, određen je u odnosu na rimsku umjetnost jer se mislilo da iz nje potječe).
Za vrijeme ratnih operacija u Domovinskom ratu pretrpjela je velika razaranja, ali danas postoji u potpunom istom obliku kao prije zahvaljujući metodi faksimilne rekonstrukcije. Crkva je obnavljana i u prijašnjim vremenima i to 1912. godine te 1976. Tada je ožbukana iznutra i izvana, promijenjene su daske i grede, te kupe na krovu, koje je kupila Ivka Peričić. Radove su izvodili sami mještani, a novi krov postavio je Rudolf Vukša. Za posljednje obnove nakon Domovinskog rata, obavljena su i arheološka istraživanja. U unutrašnjosti crkve pronađeno je pet grobova, u dvama su pronađene željezne pojasne kopče, kopče za obuću i dosta novca, bakrenog i srebrnog. Na terenu oko crkve i danas se raspoznaju srednjovjekovni grobovi; prema povijesnim dokumentima, zna se da su se na groblje oko crkvice pokapali preminuli iz tri susjedna sela: Prljana, Mokroga i Sukošana.
Crkva Svih svetih – Mjesno groblje
Crkva Svih svetih uz mjesno groblje Kosmatac sagrađena je 80-tih godina 20. stoljeća. Njena gradnja započeta je 25. kolovoza 1986. godine, a završena je krajem ožujka sljedeće godine. Radove su izvodili poduzetnici Nedjeljko Antičev iz Sukošana i Danijel Baričić iz Svetog Filipa i Jakova. Radove je financirala Zadarska nadbiskupija, dio sredstava bio je posuđen, a vjernici Sukošana su u roku dvije godine isplatili sve troškove gradnje i vratili posuđena sredstva. Crkva je dimenzija 16 x 10 metara, s atrijem na ulazu. Mala apsida četvrtastog oblika podsjeća na apside starokršćanskih crkava. Uz crkvu je sagrađena manja sakristija i jedna pomoćna prostorija iznad koje se diže zvonik. Svečana posveta crkve i blagoslov oltara održani su u nedjelju 29. ožujka 1987. godine. Misu i posvetu predvodio je zadarski nadbiskup msgr. Marijan Oblak uz sudjelovanje župnika don Ivana Zorice (župnik Sukošana od 1964. do 1993. godine) i još 14 svećenika te mnoštvo vjernika iz Sukošana, Debeljaka i okolnih župa. Do prve mise na blagdan Svih sveti kupljene su klupe i izrađeni vitraži na svih sedam prozora. Vitraže su financirale pojedine obitelji iz Sukošana. Postaje Križnog puta izradio je 1988. godine akademski slikar iz Velike Gorice, porijeklom iz Sukošana, Milan Nadinić. Izrađene su tehnikom intarzije. Prije izgradnje ove crkve, za bogoslužje prilikom ukopa mrtvaca koristila se kapelica Gospe od Milosrđa na Trgu Gornja vrata, nakon čega bi se pogrebna povorka, uz zvuke limene glazbe, uputila na groblje na Kosmacu. Najstariji dio tog groblja datira još iz 1926. godine, ali je punih 60 godina bilo bez crkve. Do vremena gradnje groblja na Kosmacu, preminuli su se pokapali u dvorištu crkve Gospe od Milosrđa, sve od njene izgradnje u 17. stoljeću. Njihovi posmrtni ostaci preneseni su na groblje na Kosmacu na Mali Uskrs 1963. godine.
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Debeljaku
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Debeljaku pripada župi Sukošan. Izgrađena je za vrijeme župnika don Ivana Zorice koji je bio župnik u Sukošanu od 1964. do 1993. godine. Kamen temeljac je položio i dao blagoslov za njezinu gradnju zadarski nadbiskup monsinjor Marijan Oblak 22. rujna 1968. godine. U dogovoru s mještanima Debeljaka dogovoreno je da se crkva podigne u čast Velike Gospe i Uznesenja BDM na nebo. Tlocrt crkve zamišljen je u obliku križa; uz crkvu se gradila vjeronaučna dvorana i stan za svećenika. Crkva je izgrađena radom mještana. Najprije je bila gotova vjeronaučna dvorana i u njoj je služena prva misa na Novu godinu 1969. Misu je služio monsinjor Marijan Oblak. Drugu misu služio je don Ivan Zorica na Sveta tri kralja 6. siječnja 1969. godine. Dana 11. siječnja 1970. godine crkva je dobila krov, a potpuno je završena do ljeta kad je na Veliku Gospu monsinjor Marijan Oblak posvetio crkvu i blagoslovio oltar. Zvonik je izgrađen tek tri godine kasnije, 1973. godine. Tada su u Italiji kupljena i zvona za zvonik, jedno teško 440 kg, a drugo 310 kg. Uređenje crkve nastavljeno je tokom godina. Dana 11. srpnja 1971. godine u crkvi je blagoslovljen kip Gospe od zdravlja; kip je darovao Marko Smolić iz Debeljaka nastanjen u Americi. Svetohranište i krstionicu crkvi je darovao Šime Gašparović iz Sukošana nastanjen u Australiji, a kip sv. Ante darovao je Ante Štaun nastanjen u Parizu. Od 2023. godine u crkvi se čuvaju kip i moći svete Rite koju su vjernici donijeli iz Italije u listopadu te godine.
Dimenzije pastoralnog prostora su 16 x 10 m, a dimenzije vjeronaučne dvorane i svećeničkog stana 8 x 6 m. Oko crkve je lijep i uređen vrt s maslinikom.
Gradina i kula Vrčevo
Brdo Vrčevo visoko je 213 m nadmorske visine; pogled s vrha seže do Vranskog jezera, Dugog otoka, Zračne luke Zemunik, vjetroparka kod Benkovca, Velebita i Dinare. Gradina Vrčevo prvi se put spominje 1371. godine kao posjed Rogovske opatije. Smatra se da podizanje kule dolazi nešto kasnije i pripisuje se zadarskoj vlasteli Tetrićima. Kula se opet spominje u 16. stoljeću kad je vojvoda Julije Sforza, plaćenik Mletačke Republike, koji je obilazio sve fortifikacijske građevine u Dalmaciji, naložio popravak i obnovu kule. Za vrijeme Ciparskog rata (1570 – 1573.) i osmanlijskog prodora u ove krajeve, kula pada u ruke Turaka i tako ostaje sve do 17. stoljeća, kad je mletački general Leonardo Foscolo naredio ponovno osvajanje i rušenje kule. Iako porušena, kula Vrčevo imala je funkciju stražarnice sve do 19. stoljeća. Kao arheološki lokalitet spominje se još 1879. godine. Osim po ostacima kule iz srednjeg vijeka, prepoznato je i značenje Vrčeva kao pretpovijesnog naselja. Nastavalo ga je ilirsko pleme Liburna. Naselje na vrhu bilo je dimenzija 470 x 250 m o čemu svjedoče ostaci tri koncentrična bedema. Arheološka istraživanja provedena u ožujku i travnju 2012. godine i obrada uzetih uzoraka upućuju na to da je riječ o gradini koja po veličini spada u red najvećih gradinskih naselja na prostoru Liburnije. Pronađene su koštane igle, kamene sjekire, ulomci keramike, predmeti od bronce i jantara i ostaci životinja; ovce, koze, psa, zeca, lisice. Trajanje naseljenosti proteže se kroz veći dio brončanog i željeznog doba, ali odsustvo nalaza helenističkog i rimskog razdoblja ukazuje na prestanak života i napuštanje gradine, vjerojatno i prije rimskih osvajanja ovog prostora.
Što se tiče biljnog pokrova na brdu Vrčevo, u podnožju prevladavaju obična borovica (lokalni naziv smrika ili šmrika) i zelenika, radi se o niskom raslinju i grmovima, može se reći da makija prelazi u garig, dok su na samom vrhu čempresi i borovi koji su tamo zasađeni u vrijeme akcija pošumljavanja pedesetih godina 20. stoljeća. Za razliku od okolne crvenice, na Vrčevu je zemlja tamnosmeđa.
Uspon na Vrčevo nije lak i može potrajati od 20 minuta do jednog sata; što ne uključuje uspon do samog vrha i kule. Uspon iz pravca mjesta Debeljak je brži, ali neprohodniji, na mjestima se radi o teško uočljivoj kozjoj stazi. Na istočnoj padini brda, Općina Sukošan izgradila je jako lijep vidikovac do kojeg vodi makadamski put po kojem se do vidikovca pješice dolazi za jedan sat, ali može se doći i automobilom. To je put kojim se mještani Gorice i Glavice koriste za Križni put u vrijeme Uskrsa. Osim toga se 7. listopada hodočasti Gospi od Brda, sve od kad su 2008. godine mještani Gorice, Glavice i Raštana pješice donijeli kip Blažene Djevice Marije iz Međugorja i sagradili joj kapelicu.
Uspon od vidikovca do srednjovjekovne kule nije težak, ali nema utabane staze ni označenog puta, tako da i to predstavlja izazov. Preporuka je da se, osim s istočne strane (iz pravca vidikovca), ide još jedino sa zapadne padine.
Na padinama brda još su vidljivi rovovi Hrvatske vojske iskopani za vrijeme Domovinskog rata.
Ostaci rimskog akvedukta
Kroz polja i šumske predjele izvan naselja postoje jedva vidljivi ostaci zida koji je nekad bio rimski vodovod Biba – Jader. Vodovod ili akvedukt, dužine 40350 m, tj. oko 40 kilometara, od izvora Biba, koji se nalazi 40 metara nad morem povrh mjesta Vrana, tekao je preko Vranske doline u smjeru današnjeg grada Biograda, a potom u pravcu Zadra, kroz današnja mjesta Sveti Filip i Jakov, Turanj, Sveti Petar, Sukošan i Bibinje te povrh njih. Da se radi o ostacima rimskog akvedukta, a ne o suhozidima, prepoznajemo po vezivnom materijalu između kamenja, jer su Rimljani poznavali i koristili cement. Ipak, nisu svi ostaci zida skriveni u polju i šumi, jedan dio je lako pronaći jer se nalazi tik uz trim stazu. Vodovod je dao sagraditi rimski vladar u prvom stoljeću, car Marko Ulpije Trajan (53 – 117. god. nakon Krista), da bi se rimska kolonija Jader (Zadar) mogla opskrbljivati vodom. Nakon propasti Rimskoga Carstva i stoljeća zaboravljenog znanja, narod je pronašao drugo objašnjenje za postojanje tog čudnog zida. Prema narodnom vjerovanju zid su u jednoj noći sagradile vile: „svaka je vila u jednoj ruki nosila kamen, a u drugoj zlicu malte.“ Tako je rimski akvedukt postao – vilinski zid. Ili, kako ga Sukošanci zovu – vilajnski zid.
Palac
Palac je 1470. godine naumio sagraditi zadarski nadbiskup Matheo Vallaresso jer je naselje Sukošan s okolnom obradivom zemljom bio jedan od najbogatijih posjeda zadarske nadbiskupije u srednjem vijeku i kasnije. Zadarska nadbiskupija imala je u Sukošanu posjede i objekte za skladištenje uroda, ali nisu bili pogodni za ladanje, te je nadbiskup Vallaresso odlučio sagraditi palaču koja je biskupima trebala služiti kao ljetnikovac. Tako su Sukošanci dobili svoj „Palac.“ Ime mu je, naime, sinonim za palaču. Iako je Matheo Vallaresso zaslužan za gradnju Palaca, on nije izgrađen za njegova života. Zna se da je Palac izgrađen na umjetno nasutom otočiću. Nadbiskup Vallaresso je, nasred sukošanske uvale, dao potopiti nekoliko oštećenih brodova, kao temelj za gradnju i nasipanje otočića. Prve konkretne informacije o njegovoj izgradnji potječu tek iz vremena nadbiskupa Francesca Pesara (1514 – 1530), koji je gradnju započeo 1515. godine. Palac je dovršen negdje iza 1520. godine, kad prema dokumentima, zadarski knez Petro Marcello daje nalog stanovnicima Sukošana i Prljana da dovrše gradnju. Kroz stoljeća se Palac u dokumentima spominje kao nadbiskupski ljetnikovac ili nadbiskupski kaštel, bilo da se spominje potreba za njegovom obnovom i popravkom, bilo da se ističe njegova obrambena uloga za vrijeme turskih prodora. Nakon prvobitne namjene kao ladanjskog objekta, Palac je nastavio funkcionirati kao utvrda. Tako je 1646. godine, u vrijeme Kandijskog rata poslužio kao utočište prebjezima pred Turcima. U svakom slučaju, bila je to prelijepa renesansna palača pravokutnog tlorisa na kat, monumentalnih dimenzija, na otočiću od 400 m2. Prije rušenja bio je to najznačajniji primjerak ladanjske arhitekture 15. stoljeća na širem prostoru regije. Prema dokumentima, na zidovima ljetnikovca bili su ugrađeni grbovi zadarskih nadbiskupa Priulija, Karamana i Zmajevića, ali se grbovima s vremenom zameo svaki trag. Grb Zmajevića ipak postoji na jednoj kući u blizini Palaca i pripada nadbiskupu Vicku Zmajeviću (1713 – 1746). Naime, smirivanjem prilika, nadbiskupski je kaštel postupno zapušten, a za potrebe nadbiskupije podignuta je nova građevina na kopnu – Biskupska kuća, koja postoji i danas i koju stanovnici Sukošana zovu Biskupija. Do danas se ne zna je li grb na kući prenesen s Palaca ili je izvorno namijenjen kući na koju je postavljen.
Trg Gornja vrata – Crkva Gospe od Milosrđa
Trg Gornja vrata nastao je širenjem Starog sela i gradnjom kuća izvan zidina srednjovjekovnog naselja koje je bilo opasano zidinama. Zidine su dale podići mletačke vlasti nakon prvih turskih provala između 1468. i 1470. godine. Bila su najmanje dva ulaza kroz zidine, donja i gornja vrata. Jedini ostaci tih zidina nalaze se na trgu koji je po njima dobio ime. Na vrhu zida je kamen s gotičkim natpisom koji je tu ugrađen u 17. stoljeću, ali je prvotno potjecao s neke crkve, smatra se da ga je u Sukošan donio, i tu postavio, gorički svećenik don Stjepan Sorić, povlačeći se pred Turcima iz Gorice 1646. godine. Na njemu na latinskom jeziku piše:
OVIM NATPISOM PREDAJE SE SJEĆANJU DA JE DO TEMELJA BILA PORUŠENA OVA CRKVA POSVEĆENA BOGU I GLAVOSJEKU SLAVNOGA IVANA KRSTITELJA. NA NJEGOVU HVALU OBNOVIO JU BRAT PETAR IZ ZADRA, BOŽJOM I APOSTOLSKOM MILOŠĆU OPAT SV. KUZME I DAMJANA NA BRDU, ZADARSKE DIJECEZE I KAPELAN NAŠEGA GOSPODINA PAPE, TEKUĆE GODINE GOSPODNJE 1376. ČETVRTOGA DANA MJESECA KOLOVOZA.
Natpis, dakle, govori o tome da je Petar Zadranin, opat samostana na Ćokovcu, obnovio jednu porušenu crkvu i postavio ovaj posvetni natpis kao spomen na taj događaj. Riječ bi mogla biti o crkvi sv. Ivana u Gorici, koja je također bila dio Rogovske opatije kao i samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu.
Trg je oduvijek bio središnje mjesto javnog života u Sukošanu, iako u novije vrijeme taj odnos dijeli s obližnjim Trgom Ruševac, na koji se zbog više prostora, premještaju javna okupljanja i događanja.
Na Trgu se nalazi i zavjetna crkva, kapelica Gospe od Milosrđa, sagrađena 1650. godine kao vjerski i stvarni štit stanovnika Sukošana u burnim vremenima i opasnostima od osmanlijskih nadiranja i širenja opasnih zaraznih bolesti. O tome čemu svjedoče puškarnice na zidovima kapelice koja je izgrađena u znak zahvalnosti Blaženoj Djevici Mariji što je prestala pošast kuge. Sagrađena je od tesanog vapnenca kao pravokutni prostor bez vidnih odlika baroknoga stila kojemu pripada. Najzanimljiviji dijelovi na crkvici su dovratnici na ulaznim vratima. Radi se o dva predromanička arhitrava iz 9. ili 10. stoljeća koji su doneseni sa prvotne crkve sv. Kasijana. Nad vratima je natpis na talijanskom jeziku koji daje podatke o njenoj gradnji, a na uglu je natpis na glagoljici, potpis mladog klerika, na kojem piše: “To pisah ja Miko Pilušić.“ Još su dva kratka natpisa na glagoljici na pragu prozora na pročelju crkve koji označuju godine, 1651. i 1660.
Oko crkve je postojalo groblje na kojemu su se preminuli Sukošanci sahranjivali od njene gradnje u 17. stoljeću pa do 1926. godine. Prije toga su se sahranjivali na groblju uz župnu crkvu sv. Kasijana, a nakon toga na novom groblju izvan naselja koje je izgrađeno na predjelu Kosmatac. Posmrtni ostaci ukopanih u dvorištu crkve Gospe od Milosrđa preneseni su na groblje na Kosmacu na Bijelu nedjelju (Mali Uskrs) 1963. godine. Od tada pa do danas dva su puta provedena arheološka istraživanja kod crkvice, jedno 1974, kad je rađena i adaptacija, a drugo 2018. godine.
Trg Ruševac
Trg Ruševac vremenom je mijenjao izgled i namjenu, danas je dio šetnice uz more, a kao mjesto okupljanja i javnih događanja najživlji je bio 80-tih godina 20. stoljeća kad su se na njemu igrale košarkaške utakmice KK Sukošan i malonogometni turniri i, ono po čemu je najpoznatiji, kad su se u mjesecu kolovozu održavale najposjećenije Trke tovarov – „Memorijal kenje Vijole“ (utrke magaraca). Zato je na trgu i postavljen spomenik magarcu. Trke se još uvijek održavaju, ali teško da mogu vratiti stari sjaj iz vremena 80-tih godina. U novije vrijeme na trgu se održavaju razni gastro sajmovi te kulinarsko natjecanje u pripremi brudeta krajem ljeta i turističke sezone. Zimi je omiljeno sunčalište Sukošanaca.
Zadruga
Kuća s kamenim pročeljem na adresi Trg mladeži 1/7 dio je kompleksa zgrada nekadašnje poljoprivredne zadruge „Sukošanka“ (u dokumentima stoji naziv Nabavno-prodajna zadruga Sukošan). Zgrade su se gradile u prvim poslijeratnim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Unutrašnji prostor nekad je uključivao trgovinu prehrambenih namirnica, poštu, trgovinu kućanskih aparata i željezariju, ured Mjesne zajednice, turistički ured i dom kulture (zadružni dom) – u prizemlju, a na katu su bili uredi poljoprivredne zadruge, čitaonica; u fondu imala oko stotinjak knjiga, stotinjak brošura, dnevne novine, ali ljudi su je uglavnom posjećivali radi igranja šaha, te stomatološka i ambulanta opće prakse, kao i soba s aparatima za kino projekcije, jer su se u domu kulture, osim koncerata i recitala, ponekad održavale i kino predstave. U stražnjem dvorištu bile su garaže za vozni park (FAP i DAJC) i poljoprivredne mehanizirane strojeve (kombajn ZMAJ). Taj je prostor prvotno bio namijenjen za otkup poljoprivrednih viškova lokalnih poljoprivrednika, kasnije su se prodavali plin i drva za ogrjev, a pružala se i usluga pilanja drva. Na mjestu današnje ribarnice i zelene tržnice bio je zadružni mlin. Zadruga je imala još jedan prostor, trgovinu na Trgu Ruševac. Sve se to nekad jednom riječju zvalo „Zadruga,“ a neki i danas koriste taj termin, primjerice, umjesto da se kaže: “Idem do trgovine.“ – „Idem u zadrugu!“ Pa prema tome, trgovina na Trgu Ruševac je „donja zadruga.“
