Zvjezdarnica na planini Mosor izgrađena je 2004. godine, nalazi se na 700 m nadmorske visine, 3 km iznad naselja Gornje Sitno u Splitsko-dalmatinskoj županiji i udaljenosti 22 km od grada Splita. Zvjezdarnicom upravlja nevladina neprofitna udruga Zvjezdano selo Mosor koja djeluje u sastavu Zajednice tehničke kulture grada Splita. Ciljevi Udruge su promicanje astronomije i prirodnih znanosti općenito, koje provodi kroz programe edukacije učenika i studenata, ali i svih drugih posjetitelja zvjezdarnice.  Pokraj zvjezdarnice je i meteorološka postaja. Zgrada zvjezdarnice oštećena je u veljači 2020. godine kada je jaka bura uništila krov veće kupole i oštetila najsnažniji teleskop u zvjezdarnici koji je bio ispod te kupole. U spremištu ispod manje kupole sada je pet teleskopa koji se iznose van, na ravni dio krova zvjezdarnice za dnevno i noćno promatranje neba i okolnog kraja. Zvjezdarnica je za posjetitelje otvorena petkom i subotom. Mi smo se u zvjezdarnicu uputili u petak 17. siječnja 2025. godine. A mi – to smo mi; učenici 6.a, 6.b i 6.c razreda, razrednice Sandra Sudinja, Anamarija Sović i Aleksandra Nezirović, učitelj tehničke kulture Miro Pavić i knjižničarka Radmila Bičić.

Ali prije uspona do zvjezdarnice i na brdo Makirina na kojem se ona nalazi, posjetili smo još jedno mjesto u blizini, udaljeno od Splita 12 km, u kojem zapravo i počinje uspon na planinu Mosor. To mjesto je naselje Žrnovnica. Odmah po dolasku i izlasku iz autobusa, na prvi pogled bilo nam je jasno da tako neobično mjesto ne postoji nigdje u našoj blizini, ni u bližoj ni u daljnjoj okolici Sukošana. Do Žrnovnice i do restorana u kojem smo trebali ručati došli smo u 14.00 h, a restoran je već bio u sjeni i sunce je već zašlo iza brda Peruna, koji je očito dobio ime po glavnom bogu u slavenskoj mitologiji. Može se reći da je centar Žrnovnice stiješnjen u uskom prolazu između nekoliko brda koji ga okružuju, dok je ostatak mjesta razbacan po okolnim vrlo strmim padinama. Ni tu čudima nije bio kraj, jer kroz centar mjesta protječe istoimena rijeka Žrnovnica, a terasa našeg restorana bila je okružena riječnim brzacima, kaskadama i manjim slapovima. Sve skupa izgledalo je  bajkovito! Planina Mosor i kraj između rijeka Žrnovnice i Cetine od 14. do početka 19. stoljeća bio je poznat kao tzv. Poljička Republika, koja je u svom  sastavu imala 21 naselje, između ostalih i Gornje Sitno i Donje Sitno, a Poljički statut, uz Vinodolski zakonik, jedan je od dva najvrjednija hrvatska pravno povijesna spomenika i svjedoči o svojevrsnoj autonomiji toga kraja u odnosu na Mletačku Republiku, Otomansko Carstvo te na kraju i Habsburšku Monarhiju. Ako niste čuli za Statut i Republiku, možda jeste za poljički prisnac, vrstu sve popularnijeg tradicijskog jela, ili za legendarnu Poljičanku Milu Gojsalić, koja ima svoj spomenik na klisuri iznad Omiša, u blizini najvišeg vodopada u Hrvatskoj, vodopada Ilinac.

U zvjezdarnicu smo došli oko 16.30 h, još za dana. Dočekao nas je astronom-animator. Na ravnom krovu zvjezdarnice bilo je nekoliko teleskopa, sunce je još sjalo na zapadu, zvijezde nisu bile vidljive, mogli smo bez žurbe uživati u pogledu na okolne planine, grad Split i otočni arhipelag, Šoltu, Brač i druge otoke. Kroz jedan smo teleskop mogli promotriti najviši vrh planine Biokovo – Svetog Juru, i odašiljač na njemu. Drugi je bio usmjeren na malenu crvenu kućicu, sklonište za planinare, na 1262 m visokom vrhu Mosora, vrhu Ljubljan, (najviši vrh Mosora je Veliki Kabal, 1339 m). Sumrak je padao i pojavila se prva zvijezda! Samo što to nije bila zvijezda, već planet Venera, drugo najsjajnije tijelo na noćnom nebu. Gledajući Veneru saznali smo da i ona, kao i Mjesec, ima mijene. Iako je mi uvijek vidimo kao nepromjenjivo tijelo, kroz teleskop je izgledala kao polumjesec. Malo po malo pojavili su se i drugi planeti – Jupiter, Saturn i naposlijetku Mars. Dežurni astronom nam je skrenuo pažnju na to kako ni Venera ni Mars nisu zanimljivi za promatranje kroz teleskop zbog svog jednoličnog izgleda, a Jupiter i Saturn jesu; Jupiter zato što je „šaren,“ a Saturn zbog svojih veličanstvenih prstena. Ubrzo su se na nebu pojavile i „prave zvijezde,“ udaljena sunca u našoj galaktici. Ali mi smo i dalje nastavili promatrati naš Sunčev sustav, jer nam teleskopi u zvjezdarnici ne bi ništa više približili sliku tih zvijezda, nego što ih vidimo prostim okom, toliko su daleko. Zvijezde trepere, a planeti, iako nam bez teleskopa i oni izgledaju kao zvijezde, ne, oni svijetle jednolično, kazao nam je naš domaćin. Hladna siječanjska noć zamijenila je ugodan sunčan dan, vjetar je pojačao, a sa zapada su se navukli i oblaci i djelomično zaklonili zvijezde. Bilo je vrijeme za povratak kući, u 18.00 h smo se pozdravili s domaćinom, čekalo nas je dva i pol sata vožnje do Sukošana.

Kako nam je bilo na izletu, možete pogledati u fotogaleriji, a više o zvjezdarnici možete saznati na http://www.zvjezdano-selo.hr/